Piše: Safet Mušić
Migrantska situacija u Bosni i Hercegovini iz dana u dan postaje sve složenija, a takvom stanju doprinose i različiti stavovi predstavnika vlasti kada je riječ o odnosu i reagovanju prema ljudima u pokretu. Već treću godinu najveći teret dolaska ljudi u pokretu u BiH nose vlasti u Unsko-sanskom kantonu (USK), ali ništa manje nije teško ni običnim ljudima koji žive na ovom području. Zbog velikog broja prisutnih migranata, posebno u centralnim djelovima gradova Bihaća i Velike Kladuše, izmijenjena je slika cjelokupnog područja što je izraženo naročito u periodu kada su trebali biti aktivni turistički događaji. Iako je turistička sezona za 2020. godinu od strane turističkih radnika već ocijenjena propalom, ali prvenstveno zbog pandemije COVID-19. Ipak, većina ljudi u USK se nada trajnijem rješenju migracija koje opterećuju sveukupno stanje.
Svjedočenja lokalnog stanovništva
Mještani Bihaća i Velike Kladuše u razgovorima ističu razočaranost u državne organe koji ne mogu da iznađu način da olakšaju teret koji nosi USK, ali ne shvataju tvrdokoran stav vlasti entiteta Republike Srpske, koje uporno odbijaju da prihvate preporuke koje dolaze od međunarodnih predstavnika o preraspodjeli tereta migracijskih tokova. Takođe svoju ogorčenost građani sa kojima je razgovarano u USK, izrazili su zbog činjenice da u ovoj nesređenoj situaciji profitiraju kriminalci, tj.krijumčari migranata. Amela L. iz Bihaća kaže: “Mjesecima je stanje u gradu znatno izmijenjeno, iako nije bilo direktnih napada na mene i moje kolegice sa kojima izlazim, ipak poslije slika u kojima sam vidjela fizičke obračune među migrantima, ne osjećam se sigurno kada se naveče vraćam kući”. Ona dodaje da je ipak svjedočila da jedan manji broj ljudi u Bihaću i okolini ima koristi od ovog stanja, prije svega misli na pojedine trgovce, ali i vlasnike nekretnina, međutim to je za nju i razumljivo. Ono što ne shvata je uključivanje pojedinaca u krijumčarenje migranata, jer kako kaže znatan broj migranata ipak na područje Bihaća ne dolazi pješke, niti autobusima, već ih prebacuju krijumčari.
Senad A. koji je trenutno u Velikoj Kladuši, a inače radi u Sloveniji je mišljenja da osim što migranti predstavljaju opterećenje za mali grad kao što je njegov, oni su takođe i predmet raznih prevara. “Svjedočio sam u dva navrata na slovenačkoj granici da su iz jednog kamiona i drugi puta iz kombi-vozila slovenski carinici izvukli po dva migranta. Kamion je bio hrvatskih registarskih oznaka, a kombi-vozilo je bilo austrijskih registarskih oznaka. Što pokazuje da postoje uhodane grupe koje krijumčare migrante i na taj način zarađuju veće količine novca”.
Edina V., radi u prodavnici mješovite robe u Bihaću te navodi da su se navikli na prisustvo migranata, kaže neke i upoznamo, jer ih viđamo po par mjeseci, prepoznatljivi su i po tome što kupuju luk, krompir, paradajz i drugo povrće po komadu. “Nekoliko afganistanaca i pakistanaca su u razgovoru navodili kako su prevareni od krijumčara kojima su plaćali po hiljadu eura da ih prebace preko hrvatske granice. Onda dobiju ponovo nešto novaca od rodbine i čekaju sigurniju priliku da se prebace u Hrvatsku.”
Migranti koji nemaju novca da plate posrednike u prebacivanju to pokušavaju sami, te većina njih biva vraćena od strane hrvatske policije, dok ih se dio utopi u rijekama ili pogine u planinskim vrletima. Djevojka koja se predstavila kao Dijana je rekla da ona već mjesecima uopšte ne izlazi naveče u grad, te da nije imala kontakte niti loše iskustvo sa migrantima, ali se ne osjeća sigurno. “Primjetila sam da ima različitih migranata, neki zaista izgledaju moderno i nose skupu odjeću, nekoliko ih je iznajmilo stan u mom komšiluku (prigradski dio Bihaća), ali su nakon tri mjeseca nestali. Komšinica mi je ispričala da je jednu noć po njih došao kombi i da su otišli, prethodno su platili kiriju. Neki drugi izgledaju manje moderno u tradicionalnoj odjeći, a takođe se vidi da su ispaćeni tim dugim putovanjima. Ne znam u kakvom su psihičkom stanju uslijed teških uslova u kojima žive, a to mi ne ulijeva sigurnost i zato ne izlazim naveče”, navodi Dijana.
Semir je taxi vozač iz Velike Kladuše i svoje iskustvo sa migrantima počinje pričom da je u nekoliko navrata prevozio migrante prema hrvatskoj granici, ali nakon što je zaustavljen od pripadnika MUP-a USK i njihovih upozorenja, prestao je to raditi. “Razgovarao sam sa više migranata, svi oni imaju samo jedan cilj, a to su države EU, većina želi u Njemačku i Italiju. Manje od trećine njih imaju novca da plate taksi ili da plate krijumčarima, a oni koji imaju novca se lakše i prebace do Hrvatske, međutim, krijumčari iz BiH i Hrvatske rade u dogovoru i često migranti budu izigrani. Nekoliko puta sam ih sretao kako se vraćaju sa granice prema gradu ili Bihaću, govorili su da su im krijumčari uzeli pare i ostavili u šumi prije hrvatske granice.”
Krijumčarenje ljudi je kriminal u stalnom porastu
Glavna tema kada se govori o migracijama, su naravno migranti, ali poslije njih to su često lokalno stanovništvo koje trpi posljedice, zatim policijske snage koje su zadužene za sigurnost migracija, onda česta tema su i međunarodne i lokalne organizacije koje pomažu migrantima. Međutim, rijetko se kao jedna od važnih tema pominju krijumčari migranata, koji su jedina grupa koja direktno profitira od migracija, ali na nelegalan način.
Krijumčarenje migranata podrazumijeva posredovanje u svrhu direktnog ili indirektnog stjecanja finansijske ili druge materijalne koristi od nezakonitog ulaska osobe u stranu državu koje ta osoba nije državljanin ili u njoj nema trajno boravište.
UN Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala između ostaloga ima svrhu spriječavanja i borbe protiv krijumčarenja migranata kao i unapređenje saradnje između država strana u toj oblasti. Osnovne obaveze država strana u Protokolu su da prepoznaju krivično djelo ‘krijumčarenje migranata’, korištenje lažnih putnih ili osobnih dokumenata (za svrhu krijumčarenja) i pomaganje krijumčarenim migranata u ilegalnom boravku u zemlji – prepoznajući u isto vrijeme da migracija sama po sebi nije krivično djelo. Zatim da unaprijede međunarodnu saradnju kako bi se spriječilo krijumčarenje migranata i pronašli i krivično gonili krijumčari, da usvoje zakone i druge mjere koje su neophodne da se osigura oštrije kažnjavanje u situacijama kada aktivnosti krijumčara dovode u opasnost, ili bi mogle dovesti u opasnost živote ili sigurnost migranata, ili uključuju nehumano ili ponižavajuće ponašanje, uključujući i iskorištavanje takvih migranata, vršiti razmjene relevantnih informacija i jačati kontrole granica u onoj mjeri u kojoj je to neophodno da bi se spriječilo i otkrilo krijumčarenje migranata, bez da se ugrožavaju međunarodne obaveze u pogledu slobodnog kretanja ljudi.
Kada pogledamo izvještaje UNHCR-a, IOM-a, DRC-a, Amnesty Internationala i samo letimično pogledamo na svrhu i obaveze država po ovom Protokolu UN-a, jasno je da nedostaje potpuna primjena navedene svrhe i obaveza država, posebno kada je riječ o prepoznavanju činjenice da migracija sama po sebi nije krivično djelo, kao i da se nastavlja sa ugrožavanjem prava migranata u pogledu slobode kretanja ljudi.
Cilj krijumčara je da zaradu ostvare tako što će jedno lice ilegalno prebaciti preko jedne ili više međunarodnih granica uz pristanak osobe koja se krijumčari. U tim aktivnostima osnovni motiv je nelegalna zarada, a sve druge stvari su manje važne za krijumčare, a u nekim slučajevima krijumčari su čak bili i naoružani i silom su probijali policijske barikade. Krijumčarske aktivnosti su znatno proširene u posljednje dvije godine, te je zabilježen i veći broj policijskih akcija na presijecanju krijumčarskih lanaca u državama Zapadnog Balkana. Najveći broj zabilježenih hapšenja i procesuiranja krijumčara zabilježen je u Srbiji, gdje su policijski organi u više navrata otkrili organizovane kriminalne grupe koje su se bavile krijumčarenjem migranata, uglavnom preko Mađarske, ali i preko BiH i Hrvatske. Tužilaštvo BiH je tokom posljednje dvije godine podiglo po 29 optužnica godišnje za krijumčarenje ljudima. Najviše krijumčara je otkriveno na području Trebinja i najveći broj njih su građani BiH, dok najviše stranih krijumčara dolazi iz Srbije i Crne Gore. Za krijumčarenje migranata u 2019. godini osuđeno je 46 osoba.
Svakodnevni primjeri krijumčarenja migranata
Jedan od primjera međudržavne saradnje je akcija poduzeta sredinom decembra 2019. godine. Akcija je imala kodnim naziv “Kajak”, kojom su koordinirali Tužilaštvo BiH i Tužiteljstvo za organizirani kriminal Srbije uz podršku Policijskog središta jugoistočne Evrope (SELEC). Hapšenja su uslijedila na temelju istrage u kojoj su sudjelovale i obavještajne službe dviju država i u kojoj su identificirane kriminalne skupine koje su se bavile organiziranim prebacivanjem ilegalnih migranata iz Srbije u BiH i dalje ka državama-članicama Evropske unije. Policija u BiH uhapsila je na području Brčkog jednu osobu koja je bila dijelom krijumčarske mreže, dok je ostalih šest uhapšeno na području Srbije.
Mađarske vlasti su u februaru 2020. godine objavile da među krijumčarima migranata sve je više državljana Srbije koji zbog zarade zaboravljaju na posljedice, a u tom mjesecu u Mađarskoj su uhapšena tri srpska državljanina, jer su pokušali da migrante prevezu u Austriju. Mađarske vlasti su po skraćenom postupku osudile na tri godine zatvora državljanina Srbije koji je 13. februara uhapšen zbog krijumčarenja šestoro migranata.
Takođe i hrvatske vlasti se susreću sve češće sa ovom kriminalnom aktivnosti, te je tako Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), 27.05.2020. godine, podignuo optužnice protiv četvorice hrvatskih državljana koji su od januara preko državne granice u najmanje deset navrata navodno prebacili 48 stranaca, za što su primili najmanje 21.000 eura. U akciji su sudjelovali USKOK, Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK), Europol i SIPA, tokom kriminalističkog istraživanja utvrđeno je da je migrantima naplaćivano 500 do 600 eura po osobi za njihovo prebacivanje do Hrvatske.
Noviji primjer se dogodio 11.06.2020. godine, kada su pripadnici MUP-a Srbije, Službe za borbu protiv organizovanog kriminala, uhapsili tri osobe osumnjičene da su kao članovi organizovane kriminalne grupe krijumčarili migrante preko Srbije, Hrvatske i Slovenije do Italije. Postoje osnovi sumnje da su osumnjičeni migrante skrivene u kamione ilegalno prebacivali u Hrvatsku, a potom im dalje omogućavali nedozvoljen tranzit preko Hrvatske i Slovenije do Italije, za šta su im uzimali do 3.800 eura po osobi.
Posljednji primjer je od 21.06.2020. godine, kada je slovenačka granična policija na graničnom prijelazu Gruškovje/Macelj otkrila 22 osobe, skrivene u cisternama teretnih vozila kojima je prijetilo gušenje zbog nedostatka kisika. Ilegalni migranti iz Bangladeša, Indije, Turske i Sirije skrivali su se u cisternama za prijevoz hrane srbijanskih registarskih oznaka koja pripadaju istoj firmi i do graničnog su prijelaza vozile zajedno, objavila je policijska uprava Maribor.
Ovo su samo neki primjeri koji govore koliko je raširena pojava krijumčarenja migranata u BiH, ali i u regionu, što s druge strane ukazuje na neophodnost intenziviranja saradnje država na zapadnobalkanskoj migrantskoj ruti. Ta saradnja je propisana i međunarodnim Protokolima i drugim dokumentima UN-a I EU, te je samo potrebna dobra volja nadležnih državnih organa kako bi se međunarodn saradnja intenzivirala u skladu sa porastom migracijskih tokova.
Photo credit: SOS Team Kladuša
Tekst preuzet sa stranice Mreža za izgradnju mira
